erytheia.theredone
24.11.2010., srijeda
Les passants ............... excusez moi ................................................................   Je Veux d'l'amour, d'la joie, de la bonne humeur, ce n'est pas votre argent qui f'ra mon bonheur, moi j'veux crever la main sur le coeur Allons ensemble découvrir ma liberté, oubliez donc tous vos clichés, bienvenue dans ma realite |
10.11.2010., srijeda
Taktilni doživljaj nedodirnutog"Noću, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti." Hladne noći u studenom nalikuju jedna na drugu. Ponoć je davno prošla. Sa jedinog osvjetljenog prozora promatram otpalo i nepočišćeno lišće. Prekrasnih boja danju. Noću pak gotovo bezlično. Ili se takvim čini samo onima koji sposobnost stvaranja misli drže unutar potisnutih okvira vlastite nesigurnosti. U toku noći naoblačilo se. Neizdrživa postaje želja udahnuti miris zraka prije kiše. Šetnje su još uvijek ugodne iako putevi postaju sklizak teren neminovnih padova. Ipak, mogući pad nikada mi nije predstavljao smislen razlog zbog kojega bi jesenji koraci bili manje poželjnji od onih proljetnih. Još prije svitanja želim osjetiti srce kako igra tamo gdje mu je mjesto. U mraku do mene dopiru glasovi dvojice šetača. Posljednja svjetlost odavno se ugasila. Sporih riječi i teških pokreta prolaze pokraj mene potpuno nevidljivi. Njihov govor kojim nesnosno olakšavaju šutnju koja ih pritišće postaje središte ove priče. Dijalog ostaje nebitan. Ništa vjerodostonije ne bi dočarala ljudsku glupost kada bi svaku izgovorenu riječ ispisala nevjerovatnom točnošću riječi i njihovog ciljanog smisla. Tražiti smisao u besmislu pretvara život u usamljeno lutanje. "Promatrajući ljude s prilično svježom znatiželjom primjećivao sam kako se ljudi uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u čovjeku objavljuje silinom teže. Postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri.. Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge: u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u krčme, u kasarne, to toplo meso obučeno po tajanstvenim pravilima raznolikih povijesnih kostima, razvrstano u svetootajstvene kaste, podržavljeno ljudsko meso u dresuri đavolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja, ne snalazeći se u zbrkama, odvojeno jedno od drugoga ono osjeća isključivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu sličnost svoga mesnatog bližnjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome grkljan, poživinčeno u stravi i u užasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem, praznovjerjem, predrasudama i lažima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na orkestrionima kako su ih drugi navinuli, po tuđem taktu njima kao takve potpuno neshvatljive i nerazumljive glazbe... Nisam imao prilike upoznati još ni jednog takozvanog pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da poživi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i pečatom, bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankari bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari. Te su slamnate lutke uvjerene kako je karneval doista tragično svršio samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se to kojim slučajem dogodilo drugim maskama, bilo bi im smiješno. Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita.. Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu." Spojiti Krležu sa šetačima doima se kao savršena putanja jedne poluispisane priče. Govor dvojice nevidljivih mladića u trenutku kada pod okriljem noći njihove maske neoprezno skliznu sa njihovih blijedih silueta ostavlja zastrašujući odjek iskrivljene stvarnosti. Kiša koja počinje padati prekida njihov govor. U toj melodiji ritmičnog udaranja o krovove svaki zvuk, osim kiše same, postaje nebitan. Kako bi se zaštitila od kiše nesvjesno spuštam pogled prema pločniku. Odbačene maske prijašnjih prolaznika natiskuju se među otpalim lišćem. Toliko negativnih osjećaja. Dopuštam kiši da ispere i posljednji trag jedne nepromišljene šetnje u njihovu zaprljanu stvarnost. Iskreno.. bila bi to još jedna laž kada bi rekla da joj dopuštam. Ovoga puta riječima ju molim. Jesen je oduvijek bila izmišljen prostor za nove početke. Simbolično. Vrijeme u kojem se perspektive bitno mijenjaju. Maske stavljamo kako bi postali neprepoznatljivi u svojoj biti. Biramo ih radi neželjenih pogleda u vlastite definirane slabosti. Na kraju ih odbacujemo radi sebe samih. Svaki gubitak sa sobom nosi strah. Nepoznato nikada nije bilo prihvatljivo. Teško je razaznat kako svakim gubitkom u nekom širem kozmičkom smislu dobivamo dar koji zasljepljeni vlastitom boli teško prepoznajemo. Čovjek je jedino biće koje opterečeno vlastitim prizorom pokušava stalnom iluzijom prikriti svoje neprocjenjivo vrijedne tragove i svaku mogućnost iskrenog djelovanja. Dan se već počinje buditi. Jutro je sunčano. Žamor postaje nametljiv. Svjetlost otkriva prazne pločnike. |