erytheia.theredone

29.12.2010., srijeda

Fraktal jedne stvarnosti

Obično zbog nečega glavnog u sredini slike zanemarujemo njenu periferiju, njena rubna područja ili zanemarujemo prostor što okružuje skulpturu. Međutim oni tvore uzajamnost koja je za umjetničku cjelinu jednako važna. Za shvaćanje likovnog djela potrebnije nam je uočavanje uzajamnosti nego prepoznavanje isključivo jednog dominirajućeg segmenta. Mudrost je pažnju istovremeno rasuti i usmjeriti.

Uzajamnost je iskustvo jednosti. Savršeno stapanje s drugim.

Prepoznavanja poput poezije često ostaju neshvaćena. Dar je riječi nizati poput niti na nikad porubljenoj haljini. Prokletstvo takvu haljinu odjenuti. Ipak, još uvijek mi je najdraža.
U njoj sam te susretala u aleji želja. Slike tvoga tijela urušavale su se kroz pukotine mojih misli.
Kroz lažne prostore postojanja plaho sam skrivala vlastita uvjerenja. Fragmenti naših susreta ostavili su neizbrisiv trag na zaleđenoj površini. Redefinirali smo anatomiju u posljednjoj molekuli strasti i tajnih želja.

Nismo se slučajno susretali baš u toj aleji. Među tamnim hodnicima, gdje samo rijetki prolaznici vide u daljinu, postalo je lako skinuti ogrlice s moga vrata.
Nenametljiva projekcija naših tijela u neostvarenom zanosu stvorila je tenziju s ciljem ostvarenja zadnje želje u nizu.
Teško je decidirano smjestiti našu uzajamnost na zajednički portret.
Molili smo za trenutak u kojem ćemo napokon ostati sami. Žurili smo ukinuti svijet oko sebe, znatiželjne poglede i prozirne sentence.

Znala sam da misliš na mene. Ostavljao si mi zagonetke pisane modrom tintom.
Zbog tebe sam oblačila čipku ispod bijelog kaputa. Pokušaj ga jednom skinuti. Tvoji prsti neka budu kistovi kojima ćeš obojati moje tijelo.
Zamiješaj plavu i bijelu, jer zimu želim pamtiti po snijegu i tebi.

Da bismo nešto uopće mogli vidjeti potrebno je da na naš vid djeluju barem dva različita podražaja. Vidimo nešto svjetlo zato što je okruženo tamom, nešto veliko zato što se nalazi pored nečeg malog.
Kada jednoga dana temperom iscrtam prazan prostor oko sebe, ti ćeš pod svodom od tila ostaviti svoje otiske. Zaustavljen dah tražit će zaklon na mjestu koje ne postoji.

Razaram sjećanja jedno po jedno. Počinjem od onih koja bole, a završavam s onima u kojima se mogu prepoznati.
Ostati ću trik kojemu nikada nećeš doskočiti.
Biti ću pod pokrivačem tvoj posljednji fraktal stvarnosti.

KOMENTARI (22) - PRINT - #

21.12.2010., utorak

Posljednji dani zadnjeg mjeseca decembra

pristao sam bit ću sve što hoće
evo prodajem dušu vragu svome
i ostat ću samo crna točka
poslije ove igre kad me slome

kad me mirno slome

KOMENTARI (23) - PRINT - #

16.12.2010., četvrtak

Smrt na rate

Smrt je važna tema u povijesti čovječanstva. O smrti, kao i o ljubavi napisani su bezbrojni stihovi i stvorena mnoga djela. Svoje mjesto nalazi u likovnim prikazima i drugim umjetničkim medijima kroz povijesna razdoblja u različitim ikonografskim inačicama i sadržajima. Smrt ne možemo ignorirati, ona je svuda oko nas. Iako je se bojimo ona je slavljena i prihvaćena. Fenomen smrti i umiranja u stalnoj je koheziji sa životom i na mnoge načine ga modificira.

Eshatologija kao dio teologije, filozofije i futurologije bavi se pitanjima konačnih događaja, odnosno krajnje sudbine čovječanstva, što uobičajeno nazivamo kraj svijeta. Eshatologija smrti u umjetnosti javlja se često u vrijeme kada je smrt bila prisutnija nego inače. Bolesti kao kuga, ratovi, kataklizme izazivale su strah od smrti.
U kasnom srednjem vijeku česta je tema prolaznost ljudske moći, slave i ljepote. Na slikama je smrt prikazana kroz tri živa i tri mrtva. Trojica mladih plemića vraćaju se iz lova i nailaze na otvorene grobove iz kojih izlaze mrtvaci, njihovi dvojnici, i govore im "Ono što ste vi sada to smo mi nekada bili, a ono što smo mi sada to ćete vi postati.".

Povijest percipiramo podijeljenu na doba, a doba su periodi vremena u kojima su prisutne određene stvarnosti. Doba može završiti i biti zamijenjeno novim dobom kada su u određenom periodu prisutne različite stvarnosti. Takva tranzicija iz jednog doba u drugo često je tema eshatologijskih rasprava. Dakle, umjesto kraja svijeta možemo govoriti o kraju vremena, a odnosi se na prestanak života kakav poznajemo i početak nove stvarnosti.

Mnoge stvari koje smo saznali iz povijesti čovječanstva temelje se upravo na smrti, na natpisima s nadgrobnih spomenika i onome što je pronađeno u grobnicama.
Neandertalac je prvo ljudsko biće koje je svoje mrtve s pijetetom sahranjivalo i tom prilikom povezivalo sa kamenjem. Na nekoliko mjesta u Francuskoj i Italiji pokojnik je zaštićen lomljenim kamenom, oblucima ili kamenim pločama.
Iako postoje dokazi kako su i neke životinje svjesne smrti i tuguju za svojim mrtvima, ljudi su jedina vrsta koja taj događaj i obilježava.

Egipatska arhitektura služila je uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice. Piramide su zapravo monumentalni nadgrobni spomenici.
Kroz povijest su se običaji sahranjivanja mrtvih mijenjali. U starom Rimu samo su ljudi na višim položajima mogli biti pokopani unutar gradskih zidina. Stari Grci pokapali su svoje mrtve unutar vlastitih domova.

Kremiranje je također star i širokorasprostranjen način zbrinjavanja mrtvih. U Rimu je kremiranje postalo statusni simbol. Gradnja i iznajmljivanje odaja za urne s pepelom postao je profitabilan posao. Širenjem kršćanstva kremiranje je u Rimskom Carstvu bilo zaustavljeno. Iako kremiranje nije izričito tabu među kršćanima, postojala je zabrinutost da bi ono moglo utjecati na uskrsnuće tijela i sjedinjenje s dušom.

Pogrebnički biznis i danas ostaje zanimljiv i visoko profitabilan. Smrt kao jedina konstanta naših života stvorila je preduvjet da poduzeća koja se bave ovom djelatnošću stvaraju golem profit.
Nametnute tradicije oblikovale su ljudska vjerovanja, potrebe i zahtjeve. Percepcija smrti uvjetovana je percepcijom lažne stvarnosti.

Često čujemo kako smo u smrti svi jednaki. Fizički ta tvrdnja stoji. Međutim, u onom tehničkom sagledavanju posve je netočna.
U krizna vremena život postaje sve skuplji. Postaje nemoguće razmišljati o smrti i za vlastitu smrt štediti suočeni sa svakodnevnim problemima. Pitanje je da li bi zaista to i trebali.
Ne zaslužujemo li svi taj komadić zemlje u kojeg će nas položiti nakon smrti bez da ga moramo zlatom platiti.
Živimo u vremenu u kojem se sve plaća. Život je skup, a smrt je postala luksuz.

Suočavanje sa smrću naših najdražih uvijek je teško, no još je teže ako za to nismo financijski spremni.

Najosnovnija cijena troškova sprovoda kreće se oko 7.500 kuna. U takvu „basic“ uslugu uključeni su lijes s osnovnom opremom, križ, usluga mrtvačnice, vijenac, prijevoz (unutar grada), osmrtnica u dnevnom tisku i uređivanje ukopnog mjesta. Sve iznad toga, značajno povećava trošak sprovoda.

Cijene lijesa kreću se od 1.000 kuna za najosnovniji model jednostavnog dizajna i materijala, a može se popeti i do 22.000 kuna koliko koštaju raskošni masovni sarkofazi od egzotičnog drveta s luksuznom opremom. Križ košta 200 do 300 kuna. Obični vijenac može se naći već za 250 kuna, a raskošnije varijante, sa skupljom vrstom cvijeća, bogato aranžirani kreću se od 500 do 1.500 kuna.

Katolici će usluge svećenika u manjim mjestima platiti dvjestotinjak kuna, dok se u gradovima cijena vođenja ceremonije provoda kreće oko 400 kuna. Dodatni trošak može biti i prijevoz, naročito radi li se o prijevozu iz inozemstva. Potrebno je odvojiti i oko 2.000 kuna za opremu koja se sastoji od drvenog i limenog sanduka, „posteljine“, natpisa i lotanja sanduka. I muzika je značajna stavka u budžetu organizacije sprovoda. Ovisno o tome radi li se samo o jednom pjevaču, klapi ili manjem orkestru, cijena se kreće od 800 do 3.000 kuna.

U nekim krajevima Hrvatske i mnogim obiteljima postoji i običaj karmina – okupljanja obitelji i prijatelja nakon samog sprovoda, prisjećanje na pokojnika popraćeno malom zakuskom. Ovakav običaj može vas koštati od 80 pa i do 200 kuna po osobi, ovisno o opsegu dogovorene usluge i mjestu gdje će se karmine održati.

Iako se grobnice i grobna mjesta ne mogu na „klasičan“ način prodati, njihova cijena može biti poprilično visoka. Naime, za „prodaju“ grobnog mjesta ili grobnice sklapa se ugovor o trajnom ustupanju. Grobnice u Zagrebu najskuplje su u Hrvatskoj. Ovisno o broju ukopnih mjesta i pozicije same grobnice kreće se od 70.000 kuna, pa sve do nevjerojatnih 1.500.000 kuna koliko košta grobnica u Arkadama. Na zagrebačkom Miroševcu cijene su nešto umjerenije – oko 20.000 kuna. I u ostalim gradovima Hrvatske, cijene su manje nego u Zagrebu. U Osijeku, Splitu, Rijeci i Varaždinu grobnica se tako može „kupiti“ već za 20 do 50 tisuća kuna.

Kremiranje je znatno jeftinije od klasičnog ukopa – cijena se kreće već od 1.500 kuna. No, financijski se isplati samo onima u bližoj okolici Zagreba jer se cijena prijevoza kreće od 4 do 6 kuna po kilometru. Cijena same urne kreće se od 500 do 2.000 kuna.

Najjeftinija varijanta je kremiranje i prosipanje pepela na sunčanoj poljani na zagrebačkom krematoriju.

Osobno nemam nikakav problem bace li moje kosti morskim psima da ih glođu, ali što je sa svim onim ljudima kojima se stoljećima prodaje priča o dostojnom pokopu. Što je sa svim onima koji nemogućnost pokopa u punom aranžmanu još uvijek smatraju sramotom. Što je sa svima onima kojima je nametnut osjećaj manje vrijednosti i nebrige prema svojim bližnjima nisu li u stanju ispuniti nerealna očekivanja ovoga okrutnog sustava raznih profitera.
Možemo li zaista kriviti ljude na njihovoj lakovjernosti ili osuditi one kojima je smrt izvor profita.

Na sve pogrebničke usluge i proizvode država naplačuje porez od 23%. Može li postojati veći apsurd od poreza na pokojnike. Vjerovatno i može. Jedan od takvih je i činjenica da naš bivši premijer ima grobnicu u vrijednosti 20 000 eura.
Dakle, za kriminalca velebna grobnica, a za poštenog čovjeka posipanje pepela na sunčanoj poljani.

Pa ti umri.. ako možeš.

KOMENTARI (21) - PRINT - #