erytheia.theredone

XX XY



U svim društvima očite biološke razlike između muškaraca i žena koriste se kao opravdanje za prisiljavanje na društvene uloge koje ograničavaju i oblikuju njihove stavove i ponašanja. Nijedno društvo se ne zadovoljava prirodnim razlikama među spolovima već inzistira na dodavanju kulturnih razlika. Jednostavne fizičke činjenice povezuju se sa složenim psihološkim svojstvima.
Na taj se način povečava kontrast između muškarca i žene.
Kontrast se objašnjava manifestacijom bioloških razlika što stvara spolne razlike koje potvrđuju potrebu za različitim socijalnim ulogama. Stvara se kružno rasuđivanje u kojem su nametnute uloge spolova opravdane biološkom razlikom.
U našem patrijarhalnom društvu muškarac zauzima društveno dominantan položaj. Od rane mladosti dječacima se pomaže steći muškost koja im omogućava da preuzmu i zadrže tu poziciju. Djevojke se uči zadržati pokornu ženstvenost. Rezultat razlika muških i ženskih karaktera zatim opisuju kao urođene i koriste za obranu postojećeg dogovora o snazi spolova. Samo oni koji ga prihvaćaju su normalni i samo oni mogu očekivati da će uspjeti.
Muške i ženske uloge spola uzajamno se međusobno jačaju i time produžuju nejednakosti na kojima se temelje.
Ovaj psihološki mehanizam može djelovati samo dok ponašanje muškaraca i žena ne krši opće prihvaćene norme. Svako društvo nastoji zato spriječiti takve prijestupe proglašavajući društveno definirane rodne uloge prirodnim, vječnim, i nepromjenjivima. Svaku osoba koja odbija prihvatiti ih progoni kao devijantnu i kažnjava kao počinitelja ne samo protiv društva već i protiv same prirode.
Povijesni primjer takve devijantnosti je slučaj Ivane Orleanske koja je, kao mlada djevojka, ne samo vodila francusku vojsku do pobjede nad engleskom, već i nosila mušku odjeću. U svojim kasnijim suđenjima ona je odmah bila optužena da je time prekršila zakone prirode.

Takvi društveni nadzor može stvoriti konfuziju muškarcima i ženama koji osjećaju da se ne uklapaju u muške i ženske stereotipe. Ograničavajuće društvo stvorilo je ulogu žene društveno i seksualno pasivne. Muškarci su obično uznemireni kada naiđu na ženu koja je društveno agresivna i koja preuzima inicijativu u spolnom odnosu. Suočeni s nedostatkom ženstvenosti u ženi počinju sumnjati u vlastitu muškost.
S druge strane zgodan, nježan, i pasivan muškarac može izazvati ismijavanje i žena ga može odbaciti kao seksualnog partnera jer u njemu ne vidi pravog muškarca.

Svi se ti pogledi temelje na pogrešnim zaključcima izvućenim iz lažnih pretpostavka. Lažna pretpostavka kaže da su žene prirodno pasivne, a muškarci su prirodno aktivni. Pogrešan zaključak tvrdi da svaka pasivna osoba igra žensku ulogu i da svaka aktivna osoba igra mušku ulogu.
Ljudska ravnopravnost ne može se postići sve dok ne postane zamislivo da aktivni i pasivni stavovi mogu biti prikladni za oba spola.

Oduvijek su razlike između muškaraca i žena bile socijalno definirane. Muškarac se smatrao superiornijim od žene i zadržavao je svoju dominaciju.
Aristotel je govorio o muškarcima kao prirodno superiornijima od žena i da su zato muškarci oni koji bi trebali vladati a žene one koje su podređene vladanju.
Prema Bibliji prvi čovjek bio je Adam i Bog je stvorio Evu da mu bude družica. Nakon što ju je Serpent uspješno nagovorila da okusi zabranjeno voće ona je Adama dovela u iskušenje da učini isto. Kada ih je Bog otkrio oboje su izbačeni iz Rajskog vrta. Eva se smatra krivom za prvobitni grijeh i progon iz Raja. Muškarac je ovdje pošteđen osude iako je svojevoljno participirao u zločinu zbog kojeg su oboje prognani iz Raja.

Atenjani su smatrali ženu kao biće koje je sposobno nanositi značajnu štetu sebi i drugima jer su umno i fizički slabije od muškaraca. Mnogi su vjerovali kako su mlade djevojke divlje i teže za kontrolirati i kako su djevice podložne halucinacijama koje ih mogu potaknuti na samodestrukciju. Riješenje su nalazili u ranom braku jer je žena tek nakon rođenja djeteta mogla postati potpuno funkcionalna.

Ne razumijem i ne opravdavam sve prisutnu tezu kako su žene s Venere a muškarci sa Marsa.
Kao pojedinci svakako se razlikujemo bez obzira na spol i uvjetovani smo raznim segmentima koji kroz život utjeću na formiranje naših osobnosti.
Fizičke razlike između muškaraca i žena sasvim su jasne. Razlike u težini, veličini,obliku i anatomiji lako su mjerljive.
Sve ostale razlike nametnute su od strane patrijarhalnog društva koje ženu obilježava i definira kao pozadinsko platno svijetu muškaraca.

Heartless






"Srce puno hrabrosti i dobrote treba od vremena do vremena nešto opasnosti, inače mu svijet postaje nesnosan."
Nietzsche


Kada je dan ugašen ponekad dolaze nemirne noći. Pozvane od mojih misli potpuno neželjene cijelim bićem.
U takvim noćima jedino što želim je slobodan let u stanje bez riječi i osječaja.
Dok se poput nježnog plašta prostiru oko mene niti ne slutim da maskama kriju sve što mi donose. Osvajaju me svakom minutom koja mine. Prenu me iz sna u trenutku kada im pokušam pobjeći.
Znam da žele dubokom čežnjom taknuti moju dušu koja u žudnji strepi.
Poput pravog borca izbjegavam napade nemirnih noći ali moja prošlost postaje njihov najbolji prijatelj. Razvijajući taktiku obrane ne primječujem kako sam odavno poražena.
Uplašena tragovima prošlosti i krivnjom koju osječam prepuštam se.

Bilo bi tako jednostavno kada bi netko slomio moje srce. Lako bi tada zaključila povrijedila sam nekog ali netko je i mene povrijedio. Krajnji rezultat nije bitan. U igri ljubavi zgodici se ne broje. Bitna je ravnoteža osječaja. Poznavati osječaj gubitka u ljubavi i povrijeđenog srca.
Krivnja dolazi kada ravnoteže nema.
Stanje opravdavanja same sebe odavno je svršeno.


SAVRŠENSTVO VATRE

Znam da ja nisam u svemu samo čovek.
I sad sam upotrebljen tek uz put.

Nevolja je u tome što ne znam kako da prepoznam
gde sam udešen tako neverovatno nesrećno

da upetljavam sebe u pretakanje večnosti u večnost
i svemu pristajem da sam posuda,

da sam ram koji obmanjuju da je ikona,
da sam ikona koju varaju da je boja,

da sam boja kojoj predskazuju da je smisao,
i da sam smisao koji, na kraju, ne zna se šta je.

Da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno,
što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?

Ako te uprlja blato i otruje gorčina
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.

Moralni zakon vode je: da udavi.
A vatre: da sagori sve što joj je u zagrljaju.

Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.

Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.

Tvoje je s kim si, kud prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj

blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.

Miroslav Antić


Osvajaju me vlastiti savjeti. Tuđe kako samo meni priliči ne slušam iako o ljubavi zapravo toliko malo znam.
Parajući noć svaka bol prouzrokovana mojim djelovanjem postaje nepodnošljiva.
Kako nesnosni postaju obrasci kojima se sada već redovito služim.
Kakva je to okrutnost dovesti se u stanje zaljubljenosti koja nikada ne dosegne svoj vrhunac već je prije svoje uzlazne putanje osuđena na kraj.
Ispisala sam prevrtljivu knjigu pravila kojom zaštitnički čuvam svoje srce a legitimno oduzimam tuđa.
Sebičnost i samoljublje nisu osjećaji koji vladaju mnome. To je prošlost zbog koje ponekad ne znam disati i prestajem željeti.
Oduvijek sam voljela visine i moja su krila bila spremna za let. Teško je letjeti s pticom koja se seli kada sve ostale miruju.
Cijeniti njezinu posebnost bez razumnog odmaka umijeće je svojstveno jedino ljubavi.

Ljudi nisu anđeli Božji. Nismo svi divni da mrava zgazili nismo i ne bismo. Nismo takvi. Naprotiv. Grozni smo. Ili smo uglavnom grozni.

Ne bojim se više razočaranja u ljude. Bojim se razočaranja u samu sebe.

Istine


"Istine koje najmanje želimo čuti jesu one koje bi nam najviše koristile da ih znamo."
Jean de La Bruyere

Razmišljam ovih dana o posljedicama mogučnosti da svijetom dominira istina i da smo svi u svakome trenutku istinu spremni iznijeti, suočiti se s njom i prihvatiti je.
Kada bi se i ostvarila takva utopijska ideja o iznošenju istine neovisno o situaciji ostala bi nepremostiva prepreka ljudskog faktora. Umjesto laži sredstvo manipulacije postala bi sama istina.

Činjenica je da su mediji izgubili objektivnost i istinitost. Pod utjecajem krupnog kapitala koji sve više kontrolira neovisnost medija i njihov sadržaj. Pretvorili su se u sredstvo obračuna pojedinih interesnih skupina.
Mediji su postali profitabilni biznis gdje se novinarstvo pretvorilo u zabavu prepunu plitkih sadržaja, a ne izvještavanje o događajima.
Čitateljima se serviraju djelomično točne informacije koje poslovno neće naštetiti partnerima medija. Objavljene informacije su selektivne, a članak je uljepšan prema potrebama naručitelja. Zbog različitih interesnih skupina koje utječu na pojedine medije često se događa da dva različita medija pišu dijametralno suprotno o istom događaju.
Političku cenzuru provode oni koji financijski stoje iza nekog medija. Svaka značajnija politička stranka u Hrvatskoj ima svoj medij koji joj izlazi u susret kada se treba obračunati s političkim protivnicima ili treba promovirati politički program prije izbora. Objektivnost medija danas je bitno reducirana pod navalom osobnih interesa vlasnika medijskih kuća i njhovih partnera.
Novinari svakodnevno suočeni s moralnim i egzistencijalnim dvojbama postaju vodiči lažnih informacija kreirajući stvarnost kojoj je jedini cilj obmana i svođenje društva na pojedinca u svrhu lakše manipulacije.





Srozavanje kriterija medija i njihovo udaljavanje od osnovnih načela istinitosti i objektivnosti ne čudi s obzirom na činjenicu da je istina danas pojam koji je najmanje u uporabi.
Svakodnevno korištenje laži kako bi se umanjile osobne pogreške djeluje pozitivno na stvaranje okruženja u kojem stvarnost prestaje biti realna.
Privid zamjenjuje realnost stvarajući lažnu sigurnost koja se dalje projecira u svim segmentima.

"Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."
Miroslav Krleža

Sustav vrijednosti se preokrenuo. Rođeni smo u takvom svijetu i po defaultu smatramo kako je i normalno živjeti u takvome svijetu.
Medicina uništava zdravlje, religije uništavaju duhovnost, pravo uništava istinu, politika uništava slobodu, pravi heroji nestaju, a zločinci postaju heroji.
Iza svakog uništenja pak stoji čovjek koji je odavno izgubio osnovne moralne vrijednosti. Osobno zadovoljstvo i probitak nametnuo prije svega ne mareći što za sobom putem kojim ide ostavlja uvelo cvijeće i poneke ljude slomljene duše.

"Svatko se nepopustljivo drži svojih predrasuda i svojih navika, svojih priča i njihovih likova – bezobzirno ih upotrebljava, ne razlikujući otpatke od duha.
Bog je tako postao banalniji od pismonoše; kič je postao jedina forma u kojoj slava i veličina djeluju razumljivo i uvjerljivo, u kojoj njihova vrijednost postaje privlačna i dobiva svoju efikasnu cijenu.
U svakoj značajnoj, a posebno u svakoj velikoj istini, odjekuje uznemiravajuća daljina. Po tome se takva istina prepoznaje: ona postavlja zahtjeve i nije dovršena – ni u prošlosti ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Zato je dočekuju s tjeskobom, s nepovjerenjem, s oprezom. Zato je i prihvaćaju sporo, oklijevajući, puni sumnje – najčešće je prilagođujući svojim egoističnim interesima. To se zove “usklađivanje s realnim mogućnostima”. Nepoznatom se oduzima njegova privlačna snaga i izazovi, poznatom se oduzima neizvjesnost, uznemiravajuća dubina i duh preispitivanja. Potrošiti, a ne prevladati! – to je načelo trivijalnosti."
Vlado Gotovac

Narod


Narod je skupina ljudi koja kao zajedničke značajke nosi kolektivno vlastito ime, mit o zajedničkim predcima, zajednička povijesna sjećanja, jedan ili više razlikovnih elemenata zajedničke kulture i osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije.
U hrvatskom, kao i ostalim slavenskim jezicima, riječ "narod" je etimološki povezana sa srodnošću, rodom, podrijetlom. U suvremenoj se antropologija i sociologiji često rabe pojmovi etnosa i etniciteta, koji vuku korijen od grčke riječi koja označava bilo koji skup.

S obzirom na činjenicu da živimo u Hrvatskoj pišući o narodu sasvim mi je logično nametnuta ideja da se baziram na hrvatskom narodu.
Kako bi moje pisanje bilo potkrepljeno egzaktnim informacijama uguglala sam na net riječi Hrvatski narod i ostala zapanjena prikazanim slikama.
Sasvim je sigurno da niti jedan stranac neće na netu tražiti upravo te riječi i da time nećemo biti uskračeni za jednog turista ali zasigurno niti jedan imalo razuman pripadnik ovoga naroda ne zaslužuje spoznati kako njegov narod predstavljaju ustaštvo, Pavelić, Thompson, Norac i ostali iskrivljeni nacionalisti i zločudne ideologije.

Kroz povijest nas je pratio totalitarizam koji se prigodno ovisno o vladarima nazivao raznim imenima.
U razdoblju kojeg živimo ono se naziva demokracijom.
Pojam demokracija označava pluraristički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Riječ demokracija dolazi od dviju grčkih riječi koje u svom doslovnom prijevodu znaće "vladavina naroda".

Demokracija znaći odsustvo privilegija, donošenje naših odluka s pozicije jednakosti te mogučnosti djelovanja u skladu s našim odlukama jer bez takve su moći odluke bezvrijedne.
Jedino što možemo nažalost danas učiniti kako bi se osjetili dijelom tog močnog sustava je zaokružiti broj na glasačkom lističu.
Međutim puki čin bacanja papirića sa zaokruženim slovima u biračku kutiju ne može stvoriti demokratsko društvo. Demokracija nije samo izglasavanje vlade koja će nad nama vladati. Ona bi morala uključivati sve ljude u odlučivanju kako ćemo živjeti i što ćemo kao zajednica činiti.

Današnji sustav demokracije uopće se ne može nazvati vladavinom naroda.
Možemo li biti sigurni kada svoj glas dajemo nekoj stranci da će ta stranka ispuniti svoja obečanja dana u izbornoj kampanji i da će sprovoditi program na kojem se temelje njeni sadržaji.
Najsmiješnije je što su programi i lijevih i desnih stranaka potpuno identični. Svi obečavaju uglavnom iste već dobro poznate stvari a sama obečanja u konačnici ostaju samo slova na papiru.
U samom startu njihova obečanja su nerealna a za glasove se bore jeftinim populizmom i demagogijom.
Moćni pojedinci i velike korporacije svojim donacijama osiguravaju si prostor za utjecaj na politiku i time direktno prilagođavaju naše živote vlastitim interesima.
Stvara se elita kojoj je jedini cilj osigurati za sebe moć i bogatstvo uz privid kako sve što čine čine u ime i za dobrobit naroda.

Proizvodnja nestaje, poljoprivrede nema, zatvaraju se radna mjesta, ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i socijalne programe neusporediva su s ulaganjima u građevinske projekte velikih kompanija.
Svi ćemo negodovati kako u takvoj zemlji ne želimo živjeti i naravno da svi želimo napredak, pravo na osiguravanje vlastite egzistencije i prosperitet.
Demokracija je upravo takav oblik političkog i društvenog uređenja u kojem bi potrebe i želje naroda trebale biti primarne.

Ostaje pitanje zašto se demokracijom ne može doći do takve zemlje već ona podsječa na sustav u kojem se diktatorskom vladavinom zatire volja naroda i onemogučava svaki pokušaj pojedinca za ostvarenjem svojih osnovnih ljudskih prava.

Uništavaju u nama posljednji dio dostojanstava. Negiraju činjenicu da hrvatski narod postoji. Oduzimaju nam prava koja nam po svim definicijama pripadaju.
Nismo formacija koja postoji samo na papiru. Stvarni smo i koliko god kao pojedinci bili nemoćni kao narodu naša se snaga potencira i počinje i prestaje onda kada mi to želimo.




"Nikada ne smije čovjek, niti narod, misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lako nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo - ako narod sam digne ruke od sebe."
Goethe

Najdraže komplementarne boje


U mom prošlom postu draga mi blogerica gustirna napisala je u svom komentaru kako češće biram teške životne teme i navela me njena misao na razmišljanje o toj činjenici.
Prekopam malo po svojoj arhivi i već po naslovima zaključujem kako je u potpunosti u pravu. Nad nekim postovima sam plakala pišući ih, neki su me poput noćnih mora proganjali danima ali sve sam ih osjećala cijelim srcem kao dio sebe.
Ponekad je prebolna stvarnost u kojoj nepravde ovoga svijeta osjećam kao svoje. Draga osoba mi je neki dan rekla kako time štetim samoj sebi jer se brinem i kada neka muha u Bangladešu izgubi krila. Naravno izuzmem li ironiju u njegovoj rečenici ostaje mi samo priznati kako je bio u pravu.
Idući tim tragom odlučila sam napisati neopterećen post. Bitna činjenica za daljnji razvoj situacije je ta da sam tu odluku donijela prije tri dana a post još nije napisan.
Tako ja razmišljam o čemu bi pisala a da svaka rečenica pršti od životne radosti i veselja. Čitam po blogu ljude koje cijenim i nailazim kod njih na misli koje i sama osjećam. Vijesti kažu stanje grozno, novine upozoravaju i dovoljno je osvrnuti se oko sebe da se krenu rojiti misli. Poput pčelica vrijedno se skupljaju u tvorevinu koja će i opet po svoj prilici biti siva. Možda i dođe u bojama ali isključivo komplementarnim jer kad se misli povežu u rečenice i boje pomiješaju dobivamo sivu odnosno preciznije smeđu. A smeđa morate priznati i nije neka boja za izražavanje.
Ovaj put klonim se velikih nepravda, ljudske gluposti, sitnih duša i besćutnosti ali ne mogu vam obećati niti veliku radost. Ipak u sve unosim malo boje i dašak vjetra da ga zajedno samnom osjetite na licu.


Neki dječji snovi nikada me nisu napustili. Kroz godine dobivali su pomalo ozbiljniji ton. Ne iz razloga što sam odrasla već zbog činjenice što sam postala odlučnija ostvariti ih.
Dopuštam si bezbrižnost igre. Sanjarenje i mašta dio su moje stvarnosti u kojoj zauvijek ostajem djevojčica sa zvijezdama u kosi.



zvijezda prva
rođendan s šarenom pinjatom prepunom slatkiša. livada na kojoj mekoću neugažene trave krasi prva jutarnja rosa. posvuda bijeli baloni. lica dragih ljudi blistaju na suncu koje pomalo sramežljivo dopire kroz krošnje. haljinica bijele boje nevino briše zadnji ostatak prošlosti neispunjenih snova.

zvijezda druga
biti ratnica neke fantasy priče poput onih iz videoigrica. uz neku dobru glazbu ovladati svijetom nepobjeđena. kada mi i zadaju udarce od kojih se ne oporavlja nastaviti dalje.
u svakoj bitki ostati dosljedna, iskrena i prekrasana u svojoj ljepoti.

zvijezda treća
satima stajati na kiši osjećajući njene kapi na licu znajući kako ovoga puta ne skrivaju suze.

zvijezda četvrta
plivati s morskim psima u najdubljim morima uz obostrano poštovanje bez straha koji nas obuzima u trenucima kada smo suočeni s opasnosti. uživati u hladnoći mora i plavetnilu koje se na njegovoj površini odražava od neba.

zvijezda četvrta
posjedovati vulkan nazvan mojim imenom koji će eruptirat samo u trenucima moje tuge i umjesto mene nositi teret negativnosti koji svijet stavlja na nas.
njegova toplina biti će moja moć a njegova hladnoća moja smirenost.

zvijezda peta
voziti trke bez želje za pobjedom i pronaći sponzore koji će sa smješkom i uz odobravanje prihvatiti moju potrebu da razbijem jedan bolid dnevno.

zvijezda šesta
živjeti u zemlji čudesa poput Alise. uz ludog klobučara zabava bi bila osigurana. čudesna stvorenja i šarenilo boja svojom nestvarnošću uljepšala bi svaki dan.

zvijezda sedma
postati pilot i probiti zvučni zid.

zvijezda osma
vidjeti krijesnice svaki dan. značilo bi to nalaziti se na mjestu u koje ljudi ne zalaze često. divlje zvijeri ne bi bile divlje i postale bi vjerni saveznici.

zvijezda deveta
govoriti sve jezike ovoga svijeta i u svakome gradu imati svoj dom. putujući ostavljati neizbrisivi trag osmjeha koji boli i tuge koja veseli čineći neizbježnom spoznaju koliko smo ipak veliki na ovoj malenoj planeti.

zvijezda deseta
stvoriti koheziju zvijezda.

Ovim naslovom ne želim niti u jednom trenutku umanjiti važnost očeve ljubavi ili roditeljske ljubavi opčenito.
Naglasak na majčinu ljubav stavljam isključivo zbog prirodnog nagona koji majke povezuje s djecom. Činjenica da majka 9 mjeseci čuva svoje dijete u sebi itekako bi trebala stvoriti uvjete za razvoj ljubavi u kojoj će dijete doći na ovaj svijet i na njemu u okrilju te ljubavi i živjeti.
Roditelji su temelji na kojima se iz dijeteta stvara mlado biće koje će biti spremno nositi se sa svim okrutnostima koje će pred njega neminovno biti stavljene. Kada tih temelja nema dijete je primorano okrutnost i besćutnost ljudi i svijeta koji ga okružuje upoznati već u najranijoj dobi.
Djetinjstvo djece uskraćene za roditeljsku ljubav pretvara se u svakodnevnu borbu s demonima. Suočeni s činjenicom kako su odbačeni u svojim malim glavicama okrivljuju sebe kao nedostojne ljubavi ne shvačajući svoju vrijednost.

Odrasla sam bez tih temelja i nažalost upoznala se sa svim osjećajima koji dolaze kao posljedica kada nam je oduzeto pravo na ljubav, brigu i pažnju od osoba koje bi po svim definicijama trebale biti naši zaštitnici a postaju svojim nedjelovanjem naši najgori neprijatelji.
Provesti djetinjstvo bez ijednog iskrenog zagrljaja majke zaista je teško kao što je teška i tužna stvarnost u kojoj riječi volim te, koje su tako lijepe i prirodne, nikada ne pronađu put do nas.

Prema Obiteljskom zakonu jedno od temeljnih načela uređenja obiteljskih odnosa je zaštita dobrobiti i prava djeteta te odgovornost roditelja za podizanje i odgoj djeteta. Kad biološki roditelji teško ugroze dobrobit djeteta, njegova temeljna prava na zdravlje, život, sigurnost i odgoj obveza je državnih institucija poduzeti mjere obiteljsko-pravne zaštite kako bi se djetetu posvojenjem osigurala roditeljska ljubav i skrb.

Postupak posvojenja i odabira posvojitelja za dijete provodi Centar za socijalnu skrb prebivališta ili boravišta djeteta.
Dijete se može posvojiti ako je roditelj dao pristanak za posvojenje, ako je roditelju sud oduzeo pravo na roditeljsku skrb zbog zanemarivanja ili zlostavljanja djeteta, ako je roditelj potpuno lišen poslovne sposobnosti ili u slučaju ako je dijete nepoznatog podrijetla.

Oduzimanje roditeljske skrbi biološkim roditeljima uvjet je za posvojenje. Problem je što se pravo roditelja da živi s djetetom i odgaja ga može produljivati sve do punoljetnosti djeteta, čime mu se uskraćuje mogućnost da bude posvojeno.
U Hrvatskoj se godišnje posvoji samo oko 150 djece, a potencijalnih usvojitelja je više od 800.
Lišavanje roditeljske skrbi nastupa u slučajevima tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom, spolnog iskorištavanja djeteta, navođenja na društveno neprihvatljivo ponašanje i drugih teških kršenja dječjih prava.
Kad je riječ o tim grubim kršenjima, odmah se može ići na oduzimanje prava na roditeljsku skrb. No, tome često prethodi oduzimanje prava da roditelj živi s djetetom i odgaja ga, a ta mjera donosi se na godinu dana. Problem je u tome što se ta mjera može produljivati beskonačno, sve do djetetove punoljetnosti, čime mu se može uskratiti mogućnost da bude posvojeno. Dovoljno je da roditelj jednom u tri mjeseca posjeti dijete u domu pa da se ne može pokrenuti postupak lišavanja prava na roditeljsku skrb.
Roditelji su skloni manipulacijama kako se dijete ne bi dalo na postupak usvajanja pa je tako 2008.godine postupaka oduzimanja prava na roditeljsku skrb bilo tek 14. Procedura traje šest do osam mjeseci otkako takav zahtjev uputi centar za socijalnu skrb, i to ako nema nekih zapreka, primjerice da se ne može utvrditi prebivalište roditelja, što produljuje postupak.

Prije nekoliko mjeseci pročitala sam članak o djeci koja su žrtve birokracije i jako se rastužila nad pričom malog Marka koji već 10 godina čeka na posvojenje jer se država u kojoj živi i besćutni ljudi koji donose kriminalne zakone još uvijek "nadaju" kako će se Markovi roditelji popraviti.
Ovo prekrasno dijete od 11. mjeseca svoga života raste bez ljubavi i bez ikakve mogučnosti da mu ta ljubav bude pružena.
Marko nije jedino dijete koje je ostalo nezaštičeno. Marko nije jedini koji svoje djetinjstvo provodi u domu. Marko nije jedini koji nije spoznao ljubav. Ali Marko će ovo ljeto "proslaviti" svoju desetgodišnjicu boravka u ustanovi u kojoj niti jedno dijete ne bi trebalo provesti niti jedan dan svoga dragocijenog djetinjstva.



Anđeo jednog djeteta

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit će te pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA!

NEVEROVATNA MORSKA PESMA

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.

I može od te polovine
komotno još malo da se skine.

Ti misliš: more je samo voda.
More je ogromna muška sloboda.

Mornari znaju: more se plavi
samo u sećanju,
samo u glavi,
samo na slici - na razglednici.

Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.

More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim živi.





PLAVI ČUPERAK

Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi
zamisli gdje?
-u mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lijepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a".

Pa šta?

Vidjećeš šta-kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo-malo pa ...pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš, pa učiš-a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka-pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.



SAMOĆA

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.






SNOVI

Velike ruke imaju usce koje ih pretvara u okean
Veliki vetar ima prozracne puteve ka ravnici
Ja imam samo san, obican malecki san
u kome sam za pedalj blize ponekoj zvezdi i ptici

U zoru od svega toga citavo nebo izraste
na mojim rukama toplim i obrazima snenim
i dan je nalik na neke zenice graoraste
oivicene zelenim.

I uopste, zvedo i ptico,
uopste - celi svete,
divno je kad se u nama cekanje javi,
pa se od toga na usni nesto rumeno isplete
i nesto graorasto i zeleno u glavi.






SAN

Kleknimo uz obalu neba.
Umij dlanove, tabane, celo i oci u svetlosti.
Pomolimo se tisini koja nam prosiva srca,
nanizana na trajanje kao beskrajni djerdan.

Sta je umedce vidjenja?Ziveti u svom oku.
Sta je umece shvatanja? Ziveti u svom snu.
To mi je sasvim dovoljno.
Ako je moj nacin neznosti davno pre mene
otkriven, to je jos jedan od dokaza da sam nekad
u ljudima vec postojao i voleo.




PJESMA ZA NAS DVOJE

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako






I TI SE TAKO ZOVES, SAMO SE JOS NISI SETIO.....

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?

Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.
Odjek sam svega zajedno.

I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.
I mirnoćnom svoga spolja.

Šta je, uopšte, ime?

Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?

Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.

Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe.



KROJ

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Antić