erytheia.theredone

"Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe."




O zvezdama

Moj umor potiče od zvezda
nad nekim krovom u nekoj krošnji
na vrhu nekog grebena
vidiš kako ka tebi dolazi
sjaj davno pogašenih galaksija
i opominje te da ništa ne počinje u tebi
i da se u tebi ne može ni završiti
nebo može biti siromašnije
za jednu mrtvu zvezdu
ili mrtvu galaksiju
ali ne i za njenu svetlost.

M. Antić



Djevojčica sa zvijezdama u kosi

Svaka tvoja zvijezda
što ih nosiš u kosi
jedan je izraz tebe
pokupi ih sve i zauvijek voli.
Tek pokraj zadnje zvijezde
jedno mjesto ostavi
i to što je zadnje nije manje bitno
jer sve zvijezde činiti će tebe
tako različite jedna od druge
tako jedinstveno tebi slično.



Poljubac ti šaljem djevojčice. Znam da razumiješ jer svi su odrasli jednom bili djeca..

"Sve ono što je lijepo, a bilo to što mu drago, lijepo je samo po sebi i svojom ljepotom završava u sebi a i time se ne hvali."
Marko Aurelije

Još u osnovnoj školi, tamo negdje u 4. razredu, prvi sam puta pročitala ove riječi i otkrila čovjeka čiju sam mudrost kasnije godinama sve više otkrivala. Dok su moji vršnjaci kao uzora uzimali Paju patka ili pjevačicu Novih fosila mene je moja strast za poviješću dovela do opčinjenosti mnogim velikim ličnostima među kojima je i Marko Aurelije.
Naravno da su me moje tadašnje spoznaje svrstale u red čudaka međutim s tim se epitetom i danas redovito susrećem i moram priznati da se time niti najmanje ne zabrinjavam jer biti smatran čudakom u ovom izopačenom svijetu zapravo je najveći kompliment koji možete primiti.

Marko Aurelije (121-180) bio je vladar Rimskoga carstva, filozof, književnik, učenik vrline. Rođen je u uglednoj rimskoj obitelji hispanskog podrijetla. Svoje etičke principe nastojao je u životu ostvarivati. Kao car brinuo je o tome, da u carstvu kojem je bio na čelu vlada pravičnost. Povijesni izvori svjedoče da je u tome uspijevao. Rukovodio se općim dobrom. U upravljanju carstvom bio je suzdržan. Štednjom je sanirao državne financije. Državne izdatke sveo je na minimum. Proveo je reforme u građanskom pravu i osnivao škole. Imao je dobre odnose sa Senatom. Kad se država našla u nevolji zbog stalnih navala barbara sa sjevera te zbog kuge koje je zavladala u carstvu, Marko Aurelije je prodao vlastita imanja kako bi pomogao državnoj blagajni. Posljednje godine života proveo je u vojnim taborima i utvrdama na sjevernoj granici, razmišljajući u predasima o životu u skladu s prirodom i Bogom. Tako je nastao njegov čuveni Dnevnik Samomu sebi djelo bolne rezignacije nad ljudskom sudbinom, prepleteno etičkim sugestijama koje tvore filozofsku paralelu ćudorednim zasadama ranog kršćanstva.

"Sve što vidiš uskoro će propasti, a propast će i oni koji to propadanje vide."
"Ne živi tako kao da bi imao živjeti još deset tisuća godina."
" Dok živiš, koliko ti je dano, budi čovjekom dobra."
"Osjeti kako u sebi imaš nešto plemenitije i božanskije od onoga što budi strast i vlada tobom kao lutkom."
"Što ne pristoji, ne čini; što nije istina, ne govori."
" Nije stvar u tome da se raspravlja kakav treba biti dobar čovjek; treba takvim biti."
" Što nije štetno za zajednicu nije ni za pojedinca."
"Štetu sebi nanosi onaj tko ustraje u greškama i neznanju."
"Ako me netko može uvjeriti da ne mislim ispravno i postupam krivo, rado ću promijeniti što je pogrešno i biti mu zahvalan. "
" Nijednu izvanjsku stvar, kao što je pohvala mnoštva, bogatstvo, vlast, uživanje naslade, nije ispravno suprotstavljati razumskom i zajedničkom dobru."
"Mali je kutak zemlje na kojemu čovjek živi."
"Ne budi čovjek velikih riječi i ne radi mnogo stvari odjednom. "
"Tko teži nasladama neće se suspregnuti od činjenja nepravdi."
"Zlo često čini, ne samo onaj tko nešto čini, već i onaj tko ne čini ništa."
" Uspeo si se na brod, zaplovio, završio put. Izađi."


Lik i djelo Marka Aurelija neusporedivo je s Hrvatskim vladarima. Iako je tu upitno i kojim Hrvatskim vladarima koje Hrvatske. Niti nam je država ista niti su granice iste. Mala smo zemlja i narod i najveći utjecaj na nas oduvijek su imali stranci. Cijela naša povijest je praktički uvjetovana djelovanjem velikih sila.
Uzrečica "dobre sluge loši vladari" zaista besprijekorno funkcionira na ovim prostorima.
Vladari svoje loše ideje prezentiraju preko svojih dvorskih budala. Kada ne bi bilo tih korumpiranih dvorskih budala ne bi bilo ni prikrivenih diktatura.
Vladari uvijek svoje greške proglase deformacijama zlonamjernih i ljubomornih kritičara njegovih ludorija.
Nema ništa sramotnije kada takve vladare opravdavaju vjerski prvaci.
Suludi vladari zabavljaju narod glumeći budale kako bi se manje vodilo računa o njihovoj nesposobnosti da bolje upravljaju zemljom. Korumpirani kakvi jesu rijetko se i šturu obračaju narodu potrebnim informacijama. Pa kako su seronje redovito i žderonje još i kad se naloču od javnosti se većinu vremena kriju.
Kod nas kada se dođe na neku poziciju s koje se može nešto učiniti prvo se osigura malo dodatne zarade sebi, pa rodbini i prijateljima usluge i zaposlenja i tako narastu oči i trbuh. Nažalost na vlasti se samo takvi i izmjenjuju.
Najmučnije je kada vladar stane narod uvjeravati da nikada nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

Svakakvih demagogija smo se kroz povijest naslušali. Naši najpoznatiji vladari a ujedno i naši najpoznatiji reklamni uzorci za prezentaciju Hrvatske kao "Male zemlje za veliki zločin" su Pavelić, Tito i Tuđman.
O njihovim kvalitetama, zapravo nedostatku istih, svi već sve znamo a onima koji ih i dalje veličaju poručujem jedno veliko NIŠTA. Povijest je tu, činjenice su tu ali nažalost i budale su još uvijek tu..

"I vladari za koje vi prolijevate svoju krv, usred vaše najogorčenije borbe stišću desnice pa hladnokrvno dijele vaše haljine i vašu zemlju."
Ugo Foscolo

Šesto izdanje Aeromitinga »Rijeka 2010.«, što su ga zajednički organizirali Zajednica tehničke kulture Rijeka
i Zrakoplovno društvo "Krila Kvarnera", pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića i Grada Rijeke, Riječanima je ponudilo pravi zračni spektakl iznad mora u Kvarnerskom zaljevu, a novost je ove godine preseljenje s Grobničkog polja na atraktivnu lokaciju kod bazena na Kantridi. Program je trajao tijekom cijeloga dana, a službeni dio započeo je u 15 sati, doskokom padobranaca »Krila Kvarnera«.













Cjelodnevni program bio je ispunjen akrobacijskim i prezentacijskim točkama, a osim uobičajeno bogatog programa, Riječani su imali priliku uživati u zračnim akrobacijama tik iznad površine mora te slalomu zrakoplova između pilona postavljenih na more ispred bazenskog kompleksa.




U programu je sudjelovao i helikopter MUP-a čija je posada prezentirala akciju spašavanja.







Posjetitelji su mogli uživati i u skupnom letu ultralakih zrakoplova, preletu motornog zmaja koji je vukao čak 300 metara dug tubus u bojama hrvatske zastave te brojnim drugim atrakcijama.













Ulaz na aeromiting ove je godine bio besplatan za sve posjetitelje, a posjetitelji su program pratili s plaže ispred bazenskog kompleksa na Kantridi. Program je potrajao do 17.30 sati.














Na kraju najdraža majica koju imam još od 6. godine kada započinje moja opčinjenost zrakoplovima.

Koliko ste puta bili razočarani? Vjerovatno mnogo jer taj osjećaj dolazi kao dio startnog paketa života. On nas uči i na neki način čini svjesnijim svijeta koji nas okružuje. Međutim pravo je pitanje koliko puta ste razočarali sami sebe? Odbacujemo vlastite stavove, kršimo vlastite odluke i otvaramo si put za duboko razočaranje i to ono najgore-razočaranje u samog sebe. To je osjećaj iz kojeg se uči na najteži mogući način jer lako ćemo oprostiti drugima ali sebi oprostiti je teško. Naravno uz pretpostavku da smo bića koja funkcioniraju visoko moralno.

Nitko ne može očekivati da će mu život proći bez razočaranja. Ljudi koji su savršeni u svom karakteru i djelima ne hodaju ovom zemljom. Čovječanstvo se sastoji od nesavršenih ljudi.
Ako polazimo od sebe i svojih interesa mogućnost za razočaranje je velika.
Jedna od najizrazitijih čovjekovih osobina je njegova egocentričnost. Naš ego je početna točka u našem odnosu prema svijetu i ljudima. Osobni interesi upravljaju ljudskim razmišljanjima i djelima. Naš ego je sebičan i ponosan i upravo te dvije osobine i jesu korijeni razočaranosti.

Razočaranje je i jedan od puteva koji nas vodi u nihilizam. Ako uzmemo apsolutizme, poput najugodnijeg načina života, ili najveće moći, ili najveće količine novca i popularnosti, shvatimo da stvari definirane izvana ne odražavaju mnogo zadovoljstva, osim onog materijalnog. Više smisla ima gledati na prastare civilizacije i reći da je dobar život ispunjenje sudbine, ili preuzimanja nečijeg mjesta u onom temeljnom. Nihilizam uklanja predodžbu dobrog života kao nečega što se može stvoriti izvan pojedinca, ali i također uzima u obzir krhkost pojedinca: nitko od nas neće uvijek vidjeti "istinu" u smislu preciznog, uzimajući u obzir vanjski svijet oko nas.

Drugi način ovog kazivanja je onaj gdje se dvoje dobacivaju loptom, lopta je bačena i slijedi objektivni put, bez obzira da li hvatač ima postavljene ruke u pravom položaju da je uhvati. Ako bacač pogrešno baci loptu, ona će padati daleko od hvatača, ali hvatač se može prilagoditi tako da predvidi gdje će lopta pasti, te je uhvatiti. Kretanje kroz vanjsku stvarnost je "objektivno", dok su misli i percepcije bacača i hvatača "subjektivne", a oni nisu uvijek usklađeni. Igra dodavanja je zabavni način namještanja nečijeg unutarnjeg osjećaja stvarnosti prema vanjskoj stvarnosti, koja djeluje slično kao stroj, predvidljivo se prilagođavajući svojoj strukturi i mehanizmima koji se tu nalaze.
Marcus Aurelius nam otkriva dio zagonetke:

To je zaista izvrstan plan, kada ste posjednuti ispred delikatesa i hrane po izboru, da utisnute u svoju maštu da je ovo mrtvo tijelo ribe, da je ovo mrtvo tijelo ptice ili svinje, ili opet, da je falernijsko vino sok od grožđa; a što se tiče stvari seksualnog odnosa, to je čin trljanja unutarnjih dijelova i iznenadnog izbacivanja tekućine. Ovo su sigurno izvanredna maštanja, koja idu do središta samih činjenica, te ih probijaju kako bi se vidjele onakve kakve zapravo jesu. Trebali biste usvojiti ovaj postupak kroz cijeli svoj život, a kada stvari ostave neki dojam, što je vrlo vjerojatno, otkrijte njihovu suštinu, raskrinkajte njihovu inferiornostn i odstranite odlike kojima se kite.

Marcus Aurelius, Meditacije, VI, 13

Svjesni činjenice kako su ljudi nesavršena bića lako pronalazimo načine da opravdamo njihove postupke koji su uzrok našeg razočaranja ali kako opravdati svoje postupke. Nismo li svjesni koja ponašanja će posljedično dovesti do razočaranja? Zašto ta ponašanja onda ne spriječimo i barem sami sebe poštedimo boli jer ako već ne možemo utjecati na to što nam čine drugi nad nama samima bi svakako trebali imati utjecaja.

"Russell je konstantirao kako su sve tvrdnje koje se baziraju na generalizaciji u startu pogrešne. Tu dolazi do prividnog pseudo paradoksa jer po tome i ta tvrdnja je pogrešna jer je i ona sama po sebi generalizacija. Međutim ako je ona pogrešna otvara se mogučnost da je istinita jer tvrdi to što tvrdi, a već smo zaključili da je pogrešna. To je zapravo generalizacija o generalizaciji. To je prividni paradoks jer je stvar uzeta iz konteksta i zato što je auto-referencijalna, a po Goedelovom teoremu svaki auto-referencijalni sustav mora nužno biti kontradiktoran i inkonzistentan. Drugim riječima ako je sustav potpun nije konzistentan, ako je konzistentan ne može biti potpun. Ekskluzivna disjunkcija ili-ili. Tako da ta rečenica dobiva svoji puni smisao, prestaje biti paradoks tek kad je sagledamo u nekom kontekstu, dakle izvan nje same za sebe, u odnosu s drugim rečenicama, stvarima ili djelima."

Sve manje vjerujem u istinsku komunikaciju. Ona ako je ikada postojala je danas endem. Razumijevanje i brigu za druge zamijenilo je samoljublje vođeno najnižim strastima i pogrešnim pobudama u kojima sve više gubimo vlastite živote. Najčešće nam je dana mogućnost izbora i ne povodeći se krivim idejama i trenutnim osjećajima možemo doprijeti do srži stvari i unaprijed spriječiti posljedice pogrešno riješenih situacija s kojima smo suočeni. Sasvim sam sigurna da ono najgore razočaranje možemo spriječiti. Suočeni s mogučnošću ili-ili odabiremo poneseni trenutkom sadašnjosti i gotovo uvijek činimo grešku. Prošlost je tu da nas uči a budučnost da se živi. Zašto nam je onda toliko sadašnjost bitna? Čak toliko da smo zbog nje u stanju odbaciti sve. Sve za jedan savršen trenutak u sadašnjosti.
Savršenstvo ne postoji zato se i tako skupo plaća, a kada ga platimo razočaranjem u samog sebe dobivamo kredit koji ćemo sami sebi otplačivati cijeloga života.